PUT DUŠE NIJE LINEARAN

Kada se govori o Duši (Putu Srca), vidim dosta nerazumevanja.

Poistovećuje se govor duše i emocije, ego i um..itd.

Neznanje je čudo, moćno, i daje plodno tlo za manipulaciju.

Tako ja vidim poslednjih godina taj pop “rad na sebi”.

Površno, neshvaćeno, polushvaćeno, izvučeno iz konteksta. Nekako, bezosećajno (pa kaže “misli pozitivno” a ne sasluša čoveka u boli).

Duhovni robotizam. Verbalizam, racionalizacija.

Psihološki konstrukt i vežba, a malo vidim tu istinske Duše i osećanja života.

Formalizam.

Teško je živeti u društvu gde se ne toleriše ljudskost, loš period, patnja, bol.

Gde se relativizuje stvarnost, i opasno je umotavati sebe i svoje emocije u ružičasto.

To je neprihvatanje.

A Duša raste samo uz prihvatanje svega što jest.

Savršenizacija svega jeste bolest današnjice; savršeno telo, muž, posao, deca..

Negacija života. I ciklusa.

Put Duše ili Put Srca nije idiličan, kao što većina misli.

Duša se integriše kroz dualnost, kroz dobro-loše, noć-dan, svetlo-tamu, muško-žensko.

Nema idealnih uslova.

Ne može se Duši narediti..reći joj gde da ide..što da oseća.

Ona zna.

Da bismo je čuli potrebni su svi crno-beli periodi, jer Ona ponekad vodi naizgled iracionalnim putevima..i nije isključiva..ni savršena..ni nužno sveta.

Ponekad je divlja. Rušilačka. Pokazuje put kroz bol. Duboka je..teško se čuje..jer zahteva tišinu, stajanje, znanje, introspekciju.

Autentična.

Vodi nas nepoznatim stazama, kroz dualnost, da bi se integrisala, bivala u svetu, vodila..

Zato proces rasta i razvoja nije linearan, mnogo je krivudav, ličan, zavisi od samo našeg puta Duše..koji je unikatan za svakoga.

Kako kaze M. Pavić: “Do tajne se ne stiže drumom, nego stranputicom. Ona nije na kraju pravog nego na kraju pogrešnog puta”.

Neka Ljubav bude ljubljena ♡☆