DUŠEVNOST: BELI I CRNI VUK U NAMA

Ima jedan čudan paradoks u radu s Dušom; ona je deo Svetla (Tvorca) ali i Senke.

Tek kada smo to “shvatili”, možemo nenasiljem “prihvatati” sebe.

Promeniti se ne možemo! Osim veštačko odglumiti naučeno; kao žena sa mnogo šminke.

Prihvatiti, odobriti, osetiti se možemo; i to je tajna alhemijskog procesa.

Po meni, savremena religija, psihologija i psihoterapija odstupaju od prirodnog, anesteziraju problem ili ga hirurški odstranjuju kao da ga nema u čoveku. Sterilna je. Priča o savršenstvu. Neprirodna!

Čovek je Deo prirode, kao takav nužno nesavršen; jedino prihvatanjem sopstvenog narcizma, ljubomore, zavisti, straha, besa i tuge On može napredovati, ozdravljati..znajući da je put sredina..mera..a ne sterilno savršenstvo, u bilo čemu.

Duševnost je tajna mešavina Svetla i Senke; samo naša mera..lične istorije i trenutnih životnih izbora.

Zato nega duše zahteva Čoveka; a ne Bogove!

Lek za Dušu je ljubav prema sebi, tek grljenjem sopstvene senke (boljke) pomirujemo dualnost u nama, time postajemo Celi.

Ne postoji izlaz, spasenje, savršenstvo; postoji Mera..put iscenjenja vodi kroz Senku!

I još nešto: znam da se ovakav pristup mnogo razlikuje od savremenih pop pokušaja savršenizacije..jer je iskonski, alhemijski, prirodan..duševan. Mudrost je plod duševnosti!

U nama žive dva vuka; dobar i loš (crni i beli)…treba “hraniti” oba vuka, da ne pregladne 😉 i polude.

Beli vuk su vrline poput saosećanja, dobrote, milosrđa, jedinstva, spajanja, zajedništva, topline. Crni vuk je samopoštovanje, zdrave granice, samopouzdanje, razdvajanje, hladnoća, individualnost. Nikako nije dobro hraniti samo belog vuka, crni tada tone u samodestrukciju..jer mi smo Ljudi; spoj donjeg i gornjeg sveta.

Neka Ljubav bude ljubljena!